Saturday, August 9, 2008

Romansa na zavrsetku

To je zalosna prica:

jedna bogorodica sa oreolom od cica
rodila me je,
kazu,
na poklon ovom svetu.

A ja sam odbio da budem bog
i ostao sam najobicnija ptica
i to:
ptica u vecnom pubertetu.

Da,
to je vrlo zalosna prica.
Majku sam sramno degradirao.
A neprijatno je svima kad bogovi promase,
jer kazu:
retko se rode.

Ja sam umesto svega
rumenim kljunom nesto leprsavo otsvirao
i kad je bilo najsmesnije
morao sam da odem.

Imao sam nekoliko zelja
opasnih kao oksigenske boce.
Zavisilo je samo od nerava
da li cu ih na vreme odvrnuti
ili cu namerno kasniti.

I pretio sam javno
kako nameravam
da odrzim jedan veliki proces
na kojem cu sve objasniti.

Imao sam nekoliko zelja
zbog kojih sam mnogo stosta izgubio
i nisam urlao ni slinio u rukav
sto sam u njima na kraju nasao samo smece.

Lupao sam se od obale do obale,
pa nista,
- bar sam se do krvi naljubio
pustajuci drugom da unapredjuje ili potkrada
moje zivotno preduzece.

Odacu vam tajnu:
secam se male neprijatnosti o martu.
Vetrovi su se poslednje noci
lepljivo parili medju granjem.

A zvezde su bile matore neudate vrane
zgranute i crvene od stida
skamenjene u letu.

Hajde,
prilozite suzu i novcic
za spomenike onima
koji se nisu razumeli u geografsku kartu
i verovali u ko zna cije suludo obecanje
da ce jednoga dana biti daleko vise sunca
u blatu nego u suncokretu.

Hajde,
svako od vas ko ne ume da prasta,
svako ko nosi eksere secanja
u tabanima do smrti,
neka se skupi, pa potkovani prodjite zajedno
preko grobova i basta
rame uz rame
poduprti,

i pronadjite reku priglupu od dobrote
koja je iscasila svoj tok
i popljuvala penom obale stare i krastave.

Dosta ste trpeli midere
za ispravljanje kicmenog stuba.

Hajde vec jednom pogresite korak
kad sviraju nase i vase marseve,

i rasirite okrvavljene carsave i zastave
i odljuljajte se kroz ovo malo preostale mladosti
sa epoletima zuba.

Otisao sam,
eto,
a vi oprostite za jedan mali zeleni san
natrunjen mnostvom zubatih zvezdanih mrva.

Bio sam cadjavo inje
iznad proklijalih oranica
i samo sam se u zelje sareno razumeo.

Pod zavojima ove rasanjene svakidasnjice
sacuvao sam dva oka -
cas dve vrtoglave blistave ravnice,

cas dva papirica neba
ovlas zalepljena pljuvackom ispod obrva.

Drukcije nisam umeo.
I izvinite, molim vas sto nisam umeo.

No comments:

Himna

1. Zaista nema teže stvari, nego da se rimuje strah sa svetlošću. Ti nemoguće moraš rimovati sa mogućim. Još kod Defoa, u "Robinzon...