Monday, August 11, 2008

Dosadna pesma

Toliko mi je dosadno
da ne znam šta ću.
Kad izlazim iz škole
nakrivim kapu na levo oko
i pobijem se sa trojicom
bar da me vide devojčice.
Devojčice su smešna stvorenja
dugonoge,
okrugle,
pegave ili kratkovide,
mnogo lažu i ogovaraju
i pišu ljubavna pisma
koja mi stave pod klupu.
Meni je sve to dosadno.
Ipak pročitam pisma,
najlepše reči prepišem
- ako mi nekad zatreba,
a od onog što ostane
napravim papirne lađe,
napravim ptice,
slanike,
žabe,
i bajagi se igram
a tako mi je dosadno.
Dosadno mi je da porastem,
da nosim tesne cipele
i da se oženim.
Oni koji porastu prvo se danima mrze
onda se danima svađaju.
Jedino mi je žao mog tate.
Da je ostao dečak - kao ja,
baš bismo divno mogli da se družimo
i da zajedno budemo zaljubljeni
u nastavnicu istorije.
Sve ostalo mi je dosadno.
Toliko mi je dosadno
da ne znam šta ću,
nego nakrivim kapu na levo oko
i pobijem se jos sa trojicom.
Čak i kad nema devojčica
Drugarska pesma

Ništa ti ne razumeš,
moj najrođeniji blesane,
uobraženi prinče
što te je život razmazio.
Da znas kolike sam noći
uznemirene i besane
drhtao kraj tvog uzglavlja,
pokrivao te i pazio.

Ti si za mene jos uvek
parče tek rođenog mesa:
onaj musavko što vrišti
i celu kuću potresa.

Ja sam te, lepoto moja,
naučio da hodaš.
Svima sam plaćao piće
kad su ti zubi nikli.
Ja sam ti dao život.
Nije te donela roda.
A sada smo se, odjednom,
jedan od drugog odvikli,
kao da sve što kazem
zaista ne razumeš
i kao da sve što umem
ti triput bolje umeš.

U redu, pametna glavo.
Ja sam te ljuljao, kupao,
ponosio se tobom,
nemušte reči sricao,
i dosta svoje mladosti
zbog tebe sam polupao
i kad je u svet trebalo
nisam se zbog tebe micao,

nego sam sav osedeo,
moj naduvenko mili,
da bi tvoj život
i dani valjani bili.

Danas kad rođendan slaviš,
sve ću svečane torte
pobacati kroz prozor
na užas rodbine cele.
Ti znaš: ja sam tvoj otac.
Mi smo od takve sorte
što ne sme da zadrhti
kad odapinje strele.

Možda još nije kasno.
Jednom se mora sve reći:
i drugarski i tužno
i grubo i srneći.

Propustio sam godine.
Ispustio te iz ruku.
Sve tvoje slabe ocene
moljakanjem sam rešio.
Večito sam se svađao
kad te drugi istuku.
Bio si moje mezimče
i tu sam najviše pogrešio.

Četrnaest ti je godina
i zar te stvarno ne vređa
da stalno za tebe podmećem
i dušu i glavu i leđa?

Hoću da jasno kažeš
kad misliš da budeš muškarac.
Zar treba i sutra da rešavam
sve što ti odraslom fali?
"Tata, škripi u braku...
na poslu... daj za džeparac..."
A ja ti i dalje pomažem
jer te volim i žalim.

Ne čestitam ti rođendan.
Mi smo se uzalud borili
i stvarali smo čuda,
a ništa nismo stvorili.

I evo, danas ti dajem
reč roditeljsku i mušku:
ako ne postaneš čovek
na ovoj, tek započetoj
čarobnoj stazi života
- moram i razbiti njušku.
Makar oženjen bio,
makar u trideset petoj.

Nikad te tukao nisam.
To za dečake nije.
Al sutra, odrasli prinče,
videćeš kako se bije

Himna

1. Zaista nema teže stvari, nego da se rimuje strah sa svetlošću. Ti nemoguće moraš rimovati sa mogućim. Još kod Defoa, u "Robinzon...